utorak, 15. siječnja 2013.

MI to volimo, bez obzira na posljedice

Uvijek poslije jednog od neprospavanih vikenda kažem si: "Ovo je posljednji takve vrste, neće mi se više ponoviti!" I moram si priznati, htjela ja to ili ne, to si govorim, istina nekad glasnije, a nekad tiše, ovisno o tome jesam li promukla ili me još samo glas i glasnice nisu izdali, posljednjih nekoliko godina, da ne kažem jedno lijepo ili dva još ljepša desetljeća. Govorim si to otkako su mi na licu sve izraženije bore (malo sutra, koža mi je ko bebina guza) i sve se češće žalim na bolove u leđima ili otkako me zahvatio neki starački i kukajući sindrom donešen vjetrom iz zemlje onih preko 40. Govorim si to, otkako sam zagazila u neke, kako kaže moja najbolja prijateljica - zrele i najbolje, najproduktivnije i sl.  pune prekrasnih i poticajnih epiteta godine.
Upravo je jedan takav vikend iza mene. Započeo je odmah u petak, doslovno nako što sam zaključala vrata ureda i zakoračila preko kućnog praga. Ali nije trebalo biti tako. Scenarij je bio sasvim drugačiji i mogu ga svesti na ovih nekoliko riječi, umiljatih i dražesnih: opuštajući vikend, prepun odmora i bez trunke napora organizirao je za mene, svoju ljubav jedinu, moj dragi dečko. Njegova, istina, neispisana, ali zasigurno pohvalna fabula trebala je teći ovako: 1. uvod: malo prirode i pokoji dobar film uz čašu vina i ukusnu hranu, 2. zaplet: puno ljubljenja, sexsa i vođenja ljubavi i 3. zaključak: miran san i sutrašnji razigran dan... 
Ali, cijelu je situaciju, odnosno njegov, naš tako dobro osmišljen plan, promijeno samo jedan bezazleni telefonski poziv kućnog prijatelja kojeg dugo nismo vidjeli. Netko će reći, pa niste morali, tako dobro isplaniran i miran vikend pun ljubavi... Jednostavno zašto? I ja se često pitam zašto? E pa zato! Ili možda: "Ipak čovjeka nismo dugo vidjeli". Ipak ne, nije bilo tako, riječi su suvišne, posebice one koje se odnose na na pokušaj neke glupe isprike prema samome sebi. Ustvari, odgovor je vrlo jednostavan i  krije se u crnom dijelu moždane polutke i crvenom vražićku na jednom od naših ramena koji nas tako superiorno navodi na "zločestoće i igre bez granica".  Dakle, da ne duljim, najiskreniji i najjednostavni odgovor bi bio: "Mi to volimo!" Volimo hedonističke vikende u društvo dragih nam ljudi koji ponekad dođu u petak, a odu u nedjelju, a ponekad i ne. Moj dečko i ja u takvim smo situacijama istog razmišljanja. Iako se u mnogo stvari ne slažemo, pa ipak smo muškarac i žena, slažemo se u činjenici da se čovjek treba dobro zabaviti kad god mu se ukaže prilika, bez obzira na posljedice. Naravno, ako te posljedice nisu opasne po život... Ako te npr. ne odvedu u zatvor ili...ine ustanove, neprimjerene za nas, sad već zrele i ozbiljne ljude. Dakle, i oprezni smo mi, kad treba. Dakle, i u tome se slažemo. Naravno, i u krevetcu našemu! 1,2,3...zaključak, slažemo se mi.
Upravo je tako bilo i ovaj put. Planirani odmor, odmah smo zamijenili ludim vikend provodom od kojega će nas od "crnog" ponedjeljka do "bijelog" petka boljeti svaki istraženi i znani ili neistraženi i neznani dio tijela. 

djevojčica-žena-majka

četvrtak, 20. prosinca 2012.

Djed i Baka Mraz i crvene gaćice!

Jesu li i vama počeli novogodišnji dani? Je li vas oparalo blagdansko raspoloženje? Kao što bi rekla moja šefica i suradnica: Ništa mi se neda, meni su počeli praznici! I meni su počeli praznici i ništa me više ne može natjerati da učinim nešto konstruktivno, osim da se najedem, napijem, nasmijem i naplešem....Ma dobar li je to osjećaj...Istina, događa se jednom godišnje, ali barem se događa...Svi su bolje volje, manje se kuka, više se smije i malčice, ali malčice više ljudi se druže na ulicama, trgovima i sličnim javnim okupljalištima...
Dobro je dobro, ma šta dobro, odlično je, kad nas malo okuje to predblagdansko, blagdansko, božićno, novogodišnje, praznično ili kako već raspoloženje...Miris kuhanog vina, bičerini rakije, sarmice, odojci i kobasice, kolači...na sve strane...častimo se i uživamo...I najljepše od svega nitko ne mari za koju kilicu više, žgaravici ili, u najgoroj mogućoj bajci za cirozu jetara...sve je dopušteno i neka je tako...zaslužili smo....I tko kaže da nismo, magarac! Ali ne i tovar, tovar je plemenita životinja....Ma i mago je plemenita životinja, draga i umiljata, ali, nažalost, uvriježeno je u narodu reći jedan drugome: Magare jedno! A u orbitu poznatijih životinja lansirala ga je i popularna dječja igra skrivača: Tko se nije skrio magarac je bio! Ma pustimo magu i vatajmo se praznika koji kucaju na vrata... djeda mrazova, dobrih vila i crvenog donjeg rublja, jer ne možeš u Novu bez tih nekih osoba iz paralelnih dimenzija i obvezatnih odjevnih kombinacija....
Kad smo sad već kod djedice duge bijele brade i ženskih crvenih gaćica koje miluju mršave i malo manje mršave, oble i malo manje oble, malo veće i malo više oble ženske guzičice, pitam se: Od kuda nam ta ideja o crvenoj boji bez koje ne možemo, prema nekima, ne smijemo ući u novu nam nadolazeću? Furamo li se to mi upravo na oblekicu dragoga nam Djeda i Bake Mraz? Za njega znamo da ima crvene hlačice, kaputić i kapicu...onda sigurno Baka ima crvene gaćice koje vješto sakriva i koje će pokazati samo Djedici koji je to zaslužio ili će zaslužiti tijekom ludila novogodišnje noći!
A što je s patuljcima...malim vrijednim ljudima bez kojih ne bi bilo ništa ispod okićenih, nakićenih i prenakićenih božićnih drvca, jelki ili kako već....ma njih ćemo ovaj put, uz dužno poštovanje, izostaviti, jer otišli bi u Patuljkograd, a od tamo nema povratka u dva-tri skoka ili dvije-tri riječi...tamo jednostavno moraš zaglaviti...tamo svakako vrijedi uz još jedan sitan dodatak: Tko se nije skrio magarac je bio, ali i ostao! Bez uvrede dragi patuljci, ali zabava kod vas i s vama tako ispunjava da nam nikada nije bilo važno jesmo li se okitili dugim repom i ušima i znamo li se jedino glasati: I aaaaaaa! Kako si večeras? I aaaaaaaa! Dobra mjuza, zar ne? I aaaaaaaa! I upravo zato ćemo vas izostaviti iz ove bajke o predblagdanskom i blagdanskom raspoloženju u Hrvata.
Ma ustvari, nema se više što reći, odnosno nemam vam ja više što reći, pa neću ni filozofirati. Vidimo se na nekom domjenku s Djedicom i Bakicom možda, ali s patuljicima sigurno......I aaaaaaaaaaaa SRETNA VAM NOVA!

djevojčica-žena-majka

petak, 27. travnja 2012.

Dobro jutro, moram, moraš, moramo!

Na što pomislimo nakon što zazvoni budilica ( danas je to najčešće mobitel ) i otvorimo oči? Kako ju, ga što prije ugasiti i nastaviti spavati? Zašto baš JA moram I danas na posao? Kava? Sex? I još 100 drugih varijanti, od kreveta do kreveta, od žene do muškarca...Ponekad i ne mislim, ugasim, poljubim muža ( jedan od rijetkih sretnika koji ne mora), ustanem, sve to, naravno, sljepljenih trepavica, odem do kuhinje i stavim vodu za kavu, put me dalje nosi u kupatilo, popiškim se, umijem, operem zube i konačno otvorim oči...E tada nastupa svijesno obavljanje rutinskih zadataka, ali, naravno, prvo kava i cigareta na terasi ili u kuhinji, ovisno o vremenskim prilikama i godišnjem dobu ( obožavam tih svojih 7 minuta ). Kad sam udahnula i zraka konačno, nastavak slijedi. Milozvučno buđenje dijeteta, spremanje marende za školu i čokolina za doručak, oblekica ( svaki dan isto, trenerka i majica na kapuljaču, naravno, nema odstupanja ) i početak osobnog maratona odjevanja, šminkanja, jer za mene ipak ostaje najmanje vremena...I sve sam uspjela i ovaj put, ali, moje dijete još nije pojelo čokolino, nije se obuklo, umilo se ni opralo zube...Gleda crtiće, pokriveno do nosa toplom dekicom....I? A ništa... Iako kipim i već sam krenula izderati se na njega, sjetim se da nema potrebe....Svako je jutro ( čast izuzecima ) isto, derala se ja ili ne, molila ga ja ili ne...Jer i njemu je zazvonila budilica i njemu je vjerojatno prošlo kroz glavu: Zašto baš JA moram I danas u školu? Razlika je samo što je on još dijete i ne shvaća da, nažalost, mora...E kad bi zauvijek mogli ostati djeca i ne naučiti, ne prilagoditi se groznoj životnoj lekciji ( mislim i najgoroj svih vremena ) MORAM, MORAŠ, MORAMO...
Iskreno, ne želim zvučati pesimistično, nije to moja furka...I zato, ću ponuditi  jedan mali savjet...Iako su radi toliko uvriježene i opasne riječi morati, pokretani brojni sukobi među zemljama, državama, gradovima, selima, kvartovima, ulicama, obiteljima, pokušajmo tu riječ sagledati iz drugačije perspektive. MORATI pripada vrsti riječi koju nazivamo glagolom i ima 6 slova ( ima još gramatičkih obilježja, ali nebitno ), ali i MORATI je riječ kao i svaka druga, primjerice, ljubav, smijeh ili poštovanje...I zato volimo se, smijmo se i poštujmo se, pa nam ni MORATI neće svakim danom predstavljati teško premostivu prepreku od kada se probudimo dok ne odemo na počinak...Moramo, ali ne sve, samo ponešto i neka tada bude s osmjehom...

djevojčica-žena-majka

utorak, 20. ožujka 2012.

Mara i Mare i Planet

Bila jednom jedna djevojčica po imenu Mara. I bio jednom jedan dječak po imenu Mare. Slučajno ili ne, sudbina ili što? Živjeli su Mara i Mare na suprotnim stranama Planete. Mara na Istoku, gdje Užarena kugla započinje svoj dan, a Mare na Zapadu, gdje Užarena kugla odlazi na počinak. 
Živjeli su Mara i Mare sretnim, a nekad manje sretni životom. Odrastali su Mara i Mare okruženi ljubavlju, a nekad i ne. Voljeli su, ali ponekad i plakali Mara i Mare. Jednoga dana probudili su se  Mara i Mare kao prekrasna žena i prekrasan muškarac. Više nisu bili djeca što se igraju u pijesku, ali ni prkosni i uplašeni tinejdžeri. Mara je izrasla u ženu s dušom dijeteta i srcem otvorenim za cijeli Planet, a Mare u muškarca koji ga je odlučio pod svaku cijenu osvojiti. I krenula je Mara s Istoka, a Mare sa Zapada. Svatko sa svojim željama. Jedna žena velikih očiju vođena srcem i jedan muškarac velikih ambicija vođen umom. Ni jedno nije očekivalo da će put biti tako težak. Ni žena ni muškarac nisu očekivali da će njihova putovanja biti tako iscrpljujuća. I sreli su se slučajno jednoga dana Mara i Mare na Sjeveru Planeta, ali im tada taj trenutak ništa nije značio...Bili su samo slučajni stranici koji nemaju ništa zajedničko i koji su se našli u isto vrijeme i na istome mjestu. Pružili su si ruku i upoznali se: " Drago mi je, ja sam Mara!" i: "Drago mi je, ja sam Mare!" Stanka, smješak i slučajnost Mara i Mare, a onda svatko na svoju stranu, svatko svojim planovima i očekivanjima. Bilo je još njihovih susreta, zajedničkog smijeha i prijatelja. Uvijek nekako blizu, ali i daleko. Uvijek naklonost, ali i suzdržanost. Volio je Mare Marin osmijeh. Čak ga je ponekad i želio samo za sebe. Ali, na tome je ostalo. Nikada joj nije prišao i nikada joj nije dao do znanja da ga njezin osmijeh opušta, jer volio je Mare i mnoge druge žene lijepa osmijeha i velikih očiju koje su ga  najčešće zabavljale, ali su ga ponekad uspjele i povrijediti.
A, Mara? I ona je voljela mnoge muškarce snažnog tijela, a onda je jednoga dana predala srce dječaku. Maru više nije viđala. Dijelom zato što je bila zaljubljena preko ušiju, a dijelom i zato što je Mare odlučio otići na Jug Planeta. Došlo je njegovo vrijeme za nastavak osvajanja. Sjever  i Zapada bili su osvojeni, a Jug se činio kao obećani , ali i logičan dio na kojemu ga još nitko ne poznaje i na kojemu će konačno moći biti ono što želi i na što je silom prilika i ljubavnih brodoloma natjeran - moćan muškarac i beskompromisan ljubavnik.
I bilo je kako je želio i zamislio, osvojio je i Jug. Kako svojim šarmom, tako i svojim stavom još jednog povrijeđenog muškarca koji je odlučio da više neće mariti za tuđe osjećaje i želje. Nikada više nije dopustio nikome da ga povrijedi, ali mu više nije bilo strano druge povrijediti. Znao se vraćati Mare na Zapad od kuda je potekao, iako se češće vraćao na Sjever. Ipak je u tom dijelu Planeta ponajprije osvojao i bio osvajan. 
Mare i Mara u tih se nekoliko navrata nikada nisu sreli. Čula je Mara da je  Mare dolazio i odlazio. Čuo je Mare da je Mara sretna. Na Sjeveru bi se Mare kratko zabavio sa starim prijateljima i prijateljicama, ali se i brzo vraćao na Jug. Ipak je ondje imao moć koju je toliko priželjkivao. Bio je bogataš među siromašnima. Bio je muškarac među pokornim ženama. 
Uskoro je i Mara osjetila što znači biti povrijeđena. Njezin je voljeni dječak postao muškarac koji se poželio otisnuti u ostale dijelove Planeta. Osjećala je Mara tada samo tugu, prazninu i veliko razočarenje. Iako je pokušavala tu ogromnu rupu ispuniti novim dječacima i muškarcima, nije u tome pronalazila zadovoljstvo. Uskoro je uslijedilo ono što je jedino bilo logično. Odlučila se vratiti na Istok, gdje Užarena kugla započinje svoj dan. I uspjela je Mara ponovno pronaći svoj mir. Nije više razmišljala ni o dječacima ni o muškarcima. Razmišljala je o sebi koju je nekada poznavala i voljela. O djevojčici i ženi velikih očiju koju je nekada vodila duša, a koja se negdje na putu malo ili previše izgubila. Dnevna rutina, mašina obveza učinile su Maru dijelom velikog kotača koji se okreće, ne staje i u koji kada jednom zakoračiš ne dopušta iskakanje bez nekog valjanog razloga. Neki su to nazivali dosadom, a Mara životom za koji se nije nikada spremala, ali ga je, radi jednostavnosti, prihvatila. Znala je Mara da uvijek može i drugačije, kad za to dođe vrijeme.
Htio on ili ne, uskoro je Jug i Mari postao tijesan, bolje rečeno osvojen, a samim time i dosadan. I...odlučio se vratiti na Sjever, među prijatelje i poznanike. Samo, ni to ga nije učinilo sretnim. Sve se promijenio, svi su se promijenili i on se promijenio. Trebalo je ići dalje. Logično, na Istok Planeta, gdje ga nitko ne poznaje, gdje  će moći biti ono ili onaj koji mu se u određenom trenutku čini najprikladnijim.
I stigao je Mare na Istok, a na Istoku ništa novo. I tamo žive ljudi koji šetaju svoje životinje. I tamo su žene pokorne ili nepokorne. I tamo su muškarci osvajači ili osvojeni. Nije ga ništa zadržavalo na tom dijelu Planete koji je mogao i koji je osvojio odmah bez muke i truda. Šablona je postojala i bila je primjenjiva svugdje i na svakog. Iako je i dalje pokušavao biti moćan i beskompromisan muškarac, sve je manje u tome uživao. Shvatio je Mare  da  živi laž. Trebala mu je istina: iskreno voljeti i biti voljen. Onako, što bi dobri ljudi rekli: " Iz duše! " Onako, kao što su ga učili dok je bio dječak, nepovrijeđen  i nepromišljen. Jer, ostalo je pokušao, a rezultat je uvijek bio isti. Uvijek okružen moćnim muškarcima i lijepim ženama, a uvijek sam. 
Jednoga dana došlo je vrijeme da Mara iskoči iz velikog kotača svakodnevice. I iskočila je, jer imala je valjan razlog. Probudila se s prvim zrakama Užarene kugle, nabacila osmjeh i vrisnula: " Ponovno sprema voljeti ! " Ponovno je slušala svoju dušu koja je željela voljeti i biti voljena. I ponovno je otvorila svoje velike oči. Vesela, bezbrižna i nasmijana krenula je Mara u potragu za novom ljubavi koja će ispuniti ono prazno, a tako dugo zaključano mjesto u njezinom srcu.
Nije dugo trebalo. Na prvu je ugledala poznato, ali zaboravljeno lice. Prišla mu je i rekla: " Drago mi je ja sam Mara ". Lice je odgovorilo: " Drago mi je, ja sam Mare. " 
Stanka, smješak i slučajnost Mara i Mare, a onda svatko sa svojom pričom dugo u noć. Slatku, ljubavnu i neprospavanu noć. Je li ostatak priče poznat? Možda, a možda svatko može zamisliti svoj nastavak. Istina je da se Mara i Mare vole i dan danas, da su im neki dani lijepši, a neki manje lijepi. Ali, ne lutaju više Mara i Mare. Ostali su na Istoku koji se može zvati i Zapad i Sjever i Jug Planete. Zar je  i važno? Vole i voljeni su, onako, što bi dobri ljudi rekli: " Iz duše! "

djevojčica-žena-majka

petak, 2. ožujka 2012.

Sretno proljeće...

Morat ću u džepu početi nositi onu malu bilježnicu na čije stranice jedva stanu dvije rečenice i u koju onako škiljiš kad hoćeš nešto zapisati dok je držiš na dlanu ruke te skoro do kraja ušiljenu olovčicu - onu malu koju lizneš jezikom prije nego što počneš bilo što zapisivati...Zašto? Zato što mi u toku dana "padne" na pamet doslovno sve i svašta, ali zbog kratkoročnog pamćenja, naravno i nažalost, sve zaboravim...a šteta, baš sam mislila napisati nešto pametno ili glupo...danas bih baš napisala veliko, žuto sunce iznad dubokog, plavog mora i nepregledne, zelene livade...napisala bih i da livada miriše na proljeće i da je more mirno, na trenutke tirkizno...napisala bih i da su leptiri i pčele zasjeli na livadne cvjetove i da se osjeća ljubav, mir i radost...Napisala bih i da...svašta bih napisala, ali više nemam mjesta u mojoj bilježnici šetalici, a i olovčica mi je otupila i idem udisati proljeće...

djevojčica-žena-majka

srijeda, 15. veljače 2012.

I tako...

I tako ja iznajmila po prvi put u životu pancerice i bijele skije s rozim cvijetovima...I tako se ja spremam osvojiti snijegom zatrpane planine Tirola...I tako se ja prije tog mog velikog osvajanja spremam "položiti ispit " u školi skijanja s ostalim klincima i klincezama. I tako, vidjet ćemo što će biti sa zakletom obožavateljicom mora i ljeta...I tako, vidjet ćemo hoće li zimogrozna Primorka zavoljeti prelijepi bijeli glečer i uspjeti dijeliti i primati ljubav i na -10...I tako, vidjet ćemo jesu li svi znakovi koji su pretkazivali tijekom protekle noći i ranoga jutra nosili neku posebnu, da ne kažemo zloćudnu poruku...
I tako, prije dva dana sve je bilo dogovoreno...I tako 10 sati prije puta više ništa nije dogovoreno...I tako nemamo više gdje spavati...I tako je uslijedilo ponovno višesatno bukiranje...I tako ponovno nitko ne zna engleski...I tako, nigdje nema mjesta, jer pogodili smo baš usidru u udarni skijaški termin u Tirolu....I tako, konačno nađemo smještaj na lošem njemačkom, ali ne za svih 5 dana , odnosno 4 noći, već samo za 3 dana i 2 noći, dok ćemo se za ostale dane i noći snaći na licu mjesta...I tako, opravdavamo se činjenicom sve smo već  dogovorili -  obavijestili školu, poslodavce, bake, djedove i slične  važne i manje  važne osobe u selu i gradu... I tako, naravno, tu nije kraj...
I tako, ranojutarnji pokušaji završetka pakiranja nisu uspjeli, jer  nema struje... I tako ostade cijeli grad u mraku...I tako sve kasni i ništa nije spremno...I tako, automobil ne želi upaliti ni na -2...I tako se počinjemo pitati, kako li će tek na -10 i više?...I tako, trebam li još nabrajati ili je dosta.?..I tako je pomalo početnu euforiju nadglasala početna nervoza...I tako, sjedimo bez riječi svatko sa svojim mislima ili nemislima...I tako, ipak krenemo, a pojavi se i tako drago nam Sunce...I tako svi znakovi postanu dobroćudni...I tako se moji najdraži počnu smijati...I  tako ranojutarnja nervoza padne u zaborav...I tako, 5 dana snijega i hladnoće postane bezbrižno putovanje koje nikako ne bi trebalo propustiti radi neznanje njemačkog, greške u komunikaciji e mailovima ili pada napona u HEP-u....I tako, volimo se, putujemo...I tako, ipak je to ono najvažnije...

djevojčica-žena-majka

četvrtak, 9. veljače 2012.

(Ne)promišljeno!!!

Oduvijek me zanimalo zašto za neke stvari učiniti ili reći imamo više, a  za neke manje hrabrosti...Što je to što nas ograničava ili procijenjuje kada trebamo glavom kroz zid, a kada promišljeno i sa zadrškom...oni stariji, iskusniji vjerojatno bi mi u ovom trenutku rekli da to dolazi s godinama i mudrošću...ima istine, ali ne bih se u potpunosti složila s tim...ne snosimo li posljedice pozitivne ili negativne uvijek, bez obzira na dob? 

U ovome trenutku padaju mi napamet mnogi razlozi...Jedan od njih je i da nam možda hrabrost ovisi o tome hoće li patiti ili veseliti se još netko osim nas...u glavi bruji, ali samo mi jedno iskače...Jesu li nas možda samo ograničili riječnikom, podjelivši naše želje, potrebe i planove na promišljene i nepromišljene...ustvari samo dodavanjem negacije NE(promišljeno)... jesu li nam na taj način vrlo jednostavno i brzopoteznim pokretom olovke ograničili našu iskonsku hrabrost stečenu rođenjem...

Nekako sam sigurna da svatko od nas promisli prije nego što izgovori ili učini...na sve je primjenjivo ispeci, pa reci ( ma što god to ustvari značilo )...dok potom, nažalost, " cijenjeni auditorij " procijenjuje vrijednost izrečenog ili izvršenog, podižući potom tabelice s oznakama promišljeno ili nepromišljeno...I? Poslije toga, što? 

Počinjemo razmišljati danima, vagati i mjeriti, padati u depresiju ili odustajati, gutati urođenu nam intuiciju koja je, jamčim vam, vođena samo  dušom i srcem... i tako malo-pomalo gubimo hrabrost i sve više dopuštamo strahu i okolini da nas vode kroz NAŠE živote. Jer, naši su, nisu ni od mame, ni od tate, ni brata, ni muža, ni žene , ni dijeteta, a nikako ne od šefa ili države....

I vrlo je jednostavno, treba se, moramo se usuditi i ponovno ohrabriti, jer u suprotnom, uvijek ćemo žaliti i dalje strahovati...Nemojmo da nam poštapalica postane Što bi bilo kad bi bilo...Bilo bi što bi bilo, ali neka od sada bude ono što želimo i čemu težimo, bez obzira je li promišljeno ili nepromišljeno...

djevojčica-žena-majka