Malo drugačija novogodišnja čestitka

Kako je, kako je? Dobro je, dobro je! Aaaaaaaaa, super! Što je super? To što neki od nas sretnika imaju posao, što nismo gladni i možemo si s vremena na vrijeme priuštiti nešto više od dobro izračunatog kućnog budžeta. Juuuuupppppiiiiiiii. A što ako smo pod teškim kreditima za stanove, automobile i slične, nazovimo, luksuze, je li i to super? E, pa to nije super....bilo bi super da su nam ti luksuzi ustvari neluksuzi i da si svatko od nas može kupiti i po dva tri luksuza tijekom života ( kao što to neki mogu i kao što to neki jesu, naravno, ustvari, na grbaču nas, velike većine, koji ne možemo). 

Jesam li ja to ljuta na neki sustav ili ljubomorna na manjinu koja može? E, pa nisam....ljuta sam na sebe, jer se uopće s tim zamaram i što retke ovog mog bloga posvećujem tome. I? Rekli bi neki, a i ja sama sebi.....Zaključak? Zaključak bi bio idući....sretna sam što je moja obitelj zdrava, što je uopće imam i što je želim imati....sretna sam što još uvijek vjerujem u ljubav i da postoje pošteni ljudi oko mene....sretna sam što sija sunce i pada kiša....sretna sam, jer sam sretna i jer u meni ima sreće za svaki dan i za svakog tko želi biti sretan. Pa ljudi, ja sam sretna osoba!

Je li to zato što sam rođena pod sretnom zvijezdom, kao što je to jednog dana ciganka rekla mojoj mami, dok me jako davno vozila u kolicima? Zar postoje i nesretne zvijezde? Kakve su one boje? Pretpostavljam da se ne vide noću i da su male i zanemarive. Pa tko se onda rodi pod takvom zvijezdom, je li uopće moguće roditi se pod takvom zvijezdom? Možda i jest, ali sam sigurna da je se možeš i riješiti, kao što se možemo riješiti svega što nas u životu sputava, onemogućava i čini nas nesretnim. Možemo živjeti sretno, sigurna sam u to, posebice zato što znam da je sreća individualna i tako intimna...i zato volimo svoju sreću...SRETNO SRETNI LJUDI I U 2012. GODINI!!!!!!

djevojčica-žena-majka

90 posto šanse za Sreću ili Nadu

Danas sam dobila vrlo zanimljivu poruku od svog dečka koji radi negdje...daleko, nažalost. Njegovo dolaženje doma toliko je rijetko da mi se ponekad čini nestvaran...ponekad se pitam jesam li možda zabrijala da imam nekog i da mi je s njim lijepo....ali, na svu sreću, nisam...on stvarno postoji i mi se stvarno iskreno volimo, unatoč prostornoj i vremenskoj udaljenosti.....e poruka, krenuli smo od njegove vrlo zanimljive poruke koja glasi otprilike ovako...neću je u cijelosti prenositi, jer neki su dijelovi pomalo intimni i svakako ne namijenjeni široj javnosti....uglavnom....90 posto letim u hr 22 ili 23 ...itd., ok, ja kao ja....,odnosno žena kao žena, reagirala samo odmah velikim širokim osmjehom....kroz glavu mi je odmah proletjela pjesma Josipe Lisac Sreća ( više mi ne izlazi iz glave, kao ni neke druge stvari vezane uz taj 90 postotni dolazak...ali neka....malo drugačiji dan od drugih....mislim na ove mašinske koje odrađujemo najčešće od ponedjeljka do petka, a neki i subotom, ovisno od poslodavca... ).....s druge strane kroz glavu mi je prošla i ona stara, uličarska, a čini mi se sve više i narodna,: Nada je kurva....i opet lom u glavi....čemu se prikloniti, Sreći ili Nadi kurvi....ma, mislim da neću pogriješiti, ako prigrlim obje....pa zar nam nisu obje prijateljice ?, pa zar nismo mi žene na početku uvijek nečija Sreća, a na kraju, čast sretnicama ili bolje rečeno izuzecima, nečija Nada?

djevojčica-žena-majka

Na kojem ja jeziku pričam!?

Ponekad mi se čini da ne znam na kojem jeziku pričam?! Ne samo da me drugi ne razumiju, nego ne razumijem ni samu sebe. Vjerujem da su se mnogi susreli s tom situacijom, interesantnom glupošću. Jer inače, stvarno, na kojem to ja jeziku pričam?! Lako je kad tu uzrečicu uputimo djetetu, partneru ili prijatelju koji te u tom trenutku gledaju blagih, ali tupih očiju, ali kad je uputiš sam sebi ili sama sebi - trebamo li biti zabrinuti?  Dobro je da dolazi do takvih situacija, jer u protivnom ne bismo se međusobno ni družili ni ljubili. Ne bi postojali ni roditeljski oprosti i dječji iskreni osmjesi nevine pobjede, ni ramena za plakanje, ni ispijene boce vine, ni slađani poljupci ni prekrasna pomirbena vođenja ljubavi/strastveni seks koji traje kratko, ali slatko, s naglaskom na: Ponovilo se. 

A sami sa sobom? Zašto je itekako važno da se ponekad ne razumijemo, a na kraju sami sa sobom pomirimo? Prvo, produbljujemo svoj odnos sa samim sobom. Drugo, znači da smo dovoljno hrabri da sami sebe seciramo i na najmanje komadiće koji su ponekad toliko neprihvatljivi, ali ih s osmjehom moramo prihvatiti i na koncu promijeniti ili barem za početak prilagoditi. Dakle, iskustvo i hrabrost. Treće, na taj si način imamo priliku iskreno priznati da smo u duši pomalo mazohisti koji uživaju u svojoj boli i neiskustvu. Četvrto, uvijek se nešto pozitivno izrodi iz prevođenja nerazumljivih riječi i situacija ( projekcija ) upućenih sebi u brk. Dakle, iskrenost prema samome sebi i sazrijevanje. 

Pa, je li onda tako grozno ne razumijeti na kojem si ja to jeziku pričam? 

Mislim da ne, ustvari znam da ne. Jer, prema mojemu skromnom mišljenju, najveće konflikte i situacije nerazumijevanja, čovjek vodi upravo sam sa sobom. Tko ne vjeruje, neka upita prvu ženu koju sretne, na ulici, trgovini , u krevetu ..., nama je to usko specijalizirano područje. Nadajte se samo da dovoljno puta nije razumijela samu sebe, jer u suprotnom nećete dobiti iskustven, hrabar i iskren odgovor.

A ja, imam li sva ta iskustva o kojima sam do sada pisala? O da... Nakon milijun puta što nisam razumjela jezik na kojemu pričam, nedavno sam dosegla i svoje peto. Peto, nije istina da se uvijek nešto dogodi ili događa s  razlogom, istina je da se nešto dogodi ili događa upravo zato što se treba dogoditi. I zato, dobro je da ne razumijemo jezik na kojmu si pričamo, s naglaskoma na Ponovilo se!

djevojčica-žena-majka

Pa neka krene - za ozdravljenje

Jednom mi je jedan mudar čovjek rekao: Piši i to će te ozdraviti! Nije da sam u tom trenutku bila bolesna ili nešto slično. Bila sam sasvim zdrava, možda malo očajna zbog tada aktualne ljubavne situacije koje se trenutno ne mogu ni sjetiti, ali ne bih to nazvala bolešću...Nikako...Kad danas razmislim, tko zna kakvom me je taj mudrac u tom trenutku vidio. Jesam li imala nezdravu bijelu boju lica na koju me već godinama opominje moja okolina, posebice moja mama...Ti si sigurno slabokrvna ( čitaj anemična ), upozori me svaki put mila mi moja majka, koja, naravno, ima cijeli život istu tu bijelu boju puti i , naravno, nije anemična. Ali da se vratim tom mom mudracu, slučajnom prolazniku u mom životu, i mom ozdravljenju kroz pisanje. Kako bi rekla jedna moja prijateljica: Draga, previše o tome razmišljaj, samo  kreni! I krenula sam, ali nikada za sebe, uvijek za druge koji su imali samo lijepe i pozitivne kritike, ali sve je to bilo za novac i nagrade, za preživljavanje i nikako nije dovodilo do ozdravljenja.

Pa neka krene - ozdravljenje...moje pisanje za moju dušu.

djevojčica-žena-majka