Oduvijek me zanimalo zašto za neke stvari učiniti ili reći imamo više, a za neke manje hrabrosti...Što je to što nas ograničava ili procijenjuje kada trebamo glavom kroz zid, a kada promišljeno i sa zadrškom...oni stariji, iskusniji vjerojatno bi mi u ovom trenutku rekli da to dolazi s godinama i mudrošću...ima istine, ali ne bih se u potpunosti složila s tim...ne snosimo li posljedice pozitivne ili negativne uvijek, bez obzira na dob?
U ovome trenutku padaju mi napamet mnogi razlozi...Jedan od njih je i da nam možda hrabrost ovisi o tome hoće li patiti ili veseliti se još netko osim nas...u glavi bruji, ali samo mi jedno iskače...Jesu li nas možda samo ograničili riječnikom, podjelivši naše želje, potrebe i planove na promišljene i nepromišljene...ustvari samo dodavanjem negacije NE(promišljeno)... jesu li nam na taj način vrlo jednostavno i brzopoteznim pokretom olovke ograničili našu iskonsku hrabrost stečenu rođenjem...
Nekako sam sigurna da svatko od nas promisli prije nego što izgovori ili učini...na sve je primjenjivo ispeci, pa reci ( ma što god to ustvari značilo )...dok potom, nažalost, " cijenjeni auditorij " procijenjuje vrijednost izrečenog ili izvršenog, podižući potom tabelice s oznakama promišljeno ili nepromišljeno...I? Poslije toga, što?
Počinjemo razmišljati danima, vagati i mjeriti, padati u depresiju ili odustajati, gutati urođenu nam intuiciju koja je, jamčim vam, vođena samo dušom i srcem... i tako malo-pomalo gubimo hrabrost i sve više dopuštamo strahu i okolini da nas vode kroz NAŠE živote. Jer, naši su, nisu ni od mame, ni od tate, ni brata, ni muža, ni žene , ni dijeteta, a nikako ne od šefa ili države....
I vrlo je jednostavno, treba se, moramo se usuditi i ponovno ohrabriti, jer u suprotnom, uvijek ćemo žaliti i dalje strahovati...Nemojmo da nam poštapalica postane Što bi bilo kad bi bilo...Bilo bi što bi bilo, ali neka od sada bude ono što želimo i čemu težimo, bez obzira je li promišljeno ili nepromišljeno...
djevojčica-žena-majka
Nema komentara:
Objavi komentar