utorak, 31. siječnja 2012.

Vodite ljubav dok pada sibirski snijeg!

Snijeg okovao Europu, približava nam se ledena sibirska fronta... glavne su vijesti na svim programima nacionalne dalekovidnice...počinje danas, završava onda, a možda i potraje...i tako već danima...iskreno, ne vidim ništa loše u snijegu, pa makar i sibirskom i zato ne razumijem jednu stvar...zašto jednu takvu vijest prenose u negativnom kontekstu?

Istina ljudi su umrli od hladnoće i iskreno mi je žao...ali ako malo bolje razmislimo umrli su oni koji nemaju za drva, struju, plin. i hranu..umrli su oni koji spavaju na ulicama ispod novinskog papira ili kartona, a koje, nažalost, nitko ne bi ni spomenuo da nisu umrli baš sad kad je Europu i Balkan okovao snijeg...

I još jednu stvar ne shvaćam...trebamo li bojati snijega sa Sibira? Zar je drugačiji, tvrđi ili hladniji od onoga u kojemu je većina prije 20 dana uživala na mondenim i manje mondenim skijalištima i to upravo u toj istoj Europi ili na Balkanu u kojima sada snijeg znači smrt od hladnoće i udarac po  kućnom budžetu zbog zastoja u prometu i ne odlaska na posao? Nismo li za onaj snijeg od prije 20 dana dizali kredite koje ćemo plaćati do idućeg snijega za koji ćemo opet, naravno, bez problema, podići još jedan, pa makar i s nepovoljnijim kamatama...Biramo li mi to i vrstu snijega, kao što se odlučujemo za bijeli, jeftiniji, od crnog skupljeg kruha?
Bože pomozi, zašto se nepotrebno prepuštamo panici? Zar nam je potreban još jedan strah? Ne, nije istina, ne trebamo se zaključati u kuće kao da je na pomolu treći svjetski rat! Trebamo se veseliti bilo kojem snijegu, kao i suncu i kiši...I na kraju, sve je to jedna veliki marketinški trik, dragi moji, koji nas tjera u velike supermarkete prije početka " smaka " svijeta...Kupite pounooooo hrane, jer tko zna kad će do vas doći ralice...Kupite i zimske gume i lance i nove čizme, jer kad vas ralica otkopa bit ćete ponovno gladni, a hladnjaci prazni...Kupite još ogrijevnog drva i lož ulja, ali i pozovite majstora da vam provjere instalacije u kućama i stanovima...Kupite, kupite, potrošite i ono što nemate...

Priznajem, nisam neki stručnjak za vremenske prilike, ali vjerujem da imam rješenje koje će nas sigurno zagrijati i odvratiti nam pažnju od TV ekrana i tragičnih i paničnih vijesti i od kojega ćemo sigurno imati rumene obraze i osmjeh na licu...Vodite ljubav dok pada sibirski snijeg!!!

petak, 20. siječnja 2012.

Mama i tata neće raditi ništa!!!

Petak, kraj tjedna...Vikendddddd....Odmorrrrr....bez posla, ali i bez djece...poslana na čuvanje...ko može, može...Sva sreća, jedna sam od onih sretnica koje mogu i kod kojih baka, nona servisi savršeno funkcioniraju...Hvala im na tome...A mama, šta će mama raditi ovaj vikend? Još se nismo službeno dogovorili , ali kako stvari stoje, mama i tata neće raditi ništa!!! Nema pranja odjeće, peglanja, usisavanja i sličnih radnji, odmorrrr - u pravom smislu riječi. Spavanje do podne,  buđenje i vođenje ljubavi/jutarnje-podnevni sigurni sex, ustajanje i kuhanje kavice, doručak  i novine...Tuširanje, oblačenje i odlazak na kavicu s tatom i pokojom prijateljicom...Ispijanje kavice, pokoji trač, dogovor oko izlaska...možda mala šetnjice, tek toliko da noge ne utrnu...Ručak, ali bez kuhanja, naravno...Mama i tata će si ovaj vikend priuštiti ručak u nekom ugodnom ambijentu s finom hranom na menu-u....Ukusna hrana i čaša bijelog vina....Mmmmm...A potom, potom kući, knjiga i toplina dekice...malo TV-a, malo CD i DVD playera...malo popodnevnog maženja i eto ti noći...Otvaranje prve kućne boce vina i ................................................................................................Nedjelja, scenarij skoro pa identičan...poneka promjena samo zbog stanja mamurluka i dehidracije, ali ostalo se podudara...Odudara: Nema više planova za izlazak...stari se, nema više dva dana za redom opijanja...sad je jedan sasvim dovoljan, ponekad i previše, ovisno s kim i gdje se zalomilo...A može sve i drugačije, nema pravila, vikend je i to vikend bez djece, ali s istom porukom: Mama i tata neće raditi ništa!!!

djevojčica-žena-majka

srijeda, 11. siječnja 2012.

Radi li nam moralna savijest?

Osmijeh ne košta ništa...Smijeh je lijek...Znači li to da ipak postoji rješenje za sve naše psihičke i fizičke boljke, ali smo postali nezasitni narkofili i tabletomani? Znači li to da smo imali asa u rukavu, ali smo ga olako prepustili monopolističkoj farmaceutskoj industriji i podlegli pod silinom medikamenta koje nam serviraju skoro pa u usta, samo moramo zinuti na vrijeme? Danas svatko od nas ima svoju malu privatnu/obiteljsku ljekarnu, naravno, na tamnom, suhom  i hladnom mjestu, jer samo se na taj način može čuvati i sačuvati snaga koju crpimo iz lijekova...snaga koja nas " okrepljuje " i do koje je tako jednostavno doći...tabletica, plava, roza ili bijela....ponekada pod jezik, a ponekada uz čašu vode, bevande ili najprirodnijeg soka iscijeđenog samo za tu priliku od najorganskiji uzgojenog voća...e, pa onda  - živjeli ili tabletirali !!!

Nažalost, i sama imam ljekarnu na mračnom i hladnom i suhom mjestu, svoju malu  (ali, stvarno malu - andol, kapi za nos od termalnih voda i dječji sirup za temperaturu ) kućnu apoteku, kako je to običavala reći moja draga baka Ana koja je imala najveće kućno spremište lijekova koje sam dosad, ma, slobodno mogu reći ikad vidjela u svom životu...

Bila je to apoteka zakamuflirana u drvenu kutiju za hruh u kojoj nikada nije bilo kruha, barem ne onog pravog od brašna, kvasca, vode i soli..., njega si mogao naći na stolu, pokrivenog krpom koja ga je ljeti štitila od dosadnih i nametljivih muha, a zimi od smrzavanja i pokojeg kućnog Jerryja...Iskreno, najzanimljivije mi je u cijeloj to priči, što mi djeca, ustvari ja, jer trenutno mogu govoriti samo u svoje ime, nikada nisam vidjela da moja baka pije te tablete...Kao da je to bio bauk o kojemu se nije govorilo niti se išta znalo... ili ih stvari nije ni pila, skupljala ih je za zlu netrebalo, a liječila se oblozima od domaće rakije i svinjske masti te čajevima  od sušenih trava s obližnje livade koje je uvijek i zauvijek nudila i u koje je zamatala nas djecu ovisno o bolestima od kojih smo oboljevali...

Danas je situacija potpuno drugačija...Tabletice i razno razni likvidi gutaju se i ušmrkavaju bez pardona, gdje god se okreneš i kamo god da kreneš...Više nitko ne gleda jesu li u blizini djeca i kakvu im poruku šaljemo...ma ustvari, pitam se zašto me to čudi?

Danas je moderno za svaku glupost otići liječniku i zatražiti antibiotik koji će dijete izlječiti prije nego što okom trepnemo....Ima li sve to smisla, pitam se, pitam? Naravno da nema, djeca nam postaju imuna na antibiotike, mi postajemo ovisni o kojekakvim tabletama za bolove i ne bolove, depresije i smirenja....Znam, mnogi će reći to nam je napravio tzv. brzi način života... Tko  si danas može priuštiti bolovanje za dijete, a kamoli za sebe! Ima i u tome istine, ali i puno neistine...Nismo li možda samo pribjegli jednostavnijim i bržim metodama ozdravljenja s kojima nas svakadnevno pumpaju s malih ekrana?

Dvoličnost? Upijamo i pokušavamo primjenjivati informacije o zdravom životu, organski uzgojenoj hrani i pravilinim načinima prehrane...Pokušavamo, neki i opsesivno, živjeti " zdravo ", ali kad zagusti, ruka nam uvijek prvo pobjegne  u malu apoteku u hladnom, suhom i tamnom dijelu stana...

Zašto ne bismo pobjegli npr. na planinu ili na livadu...Možda sretnemo mudru ženu, nekada zvanu vještica, ili mudrog muškarca, nekada zvanog vrač, koji će nas izlječiti svježe prikupljenim, a potom na Suncu osušenim ljekovitim travama pomješanim s čistom planinskom vodom....Utopija? Možda i jest, a možda nismo ni pokušali, već smo takve davno prozvali pogrdnim imenima, osudili, a potom i spalili na lomačama...Prihvatili smo znanost kojoj se klanjamo, ali samo dok ne potrošimo sav novac...Kad kesa presuši, a ipak nismo ozdravili, odlučimo potražiti seosku skupljačicu  ljekovitog bilja....

Nemam ništa protiv znanosti i učenih ljudi, nemam ništa protiv razvoja i napretka, pa ni protiv malih apoteka, ali stvarno malih...,ali imam protiv toga što smo zaboravili tko smo i gdje pripadamo, što uništavamo i zlorabimo ono od čega smo nekada lijepo živjeli i od čega, iako nesvjesno, i danas živimo samo,  nažalost, bez osjećaja dužnosti i odgovornosti...

utorak, 10. siječnja 2012.

Red, rad i disciplina na Balkanu

Danas je prvi dan u Novoj da sam na poslu i moram priznati nije bilo to nimalo ugodno slijetanje...Ugodno je bilo vidjeti moje radne kolege, ali nikako nije bilo ugodno ustati u 7:00 i krenuti na posao sa saznanjem da ćeš se vratiti kući  debelo nakon 16:00 sati....E da, tako otprilike izgleda ili bi trebao izgledati  pojam reda, rada i dicipline na Balkanu... 

Ma nije sve tako crno, kako sam započela ovaj post...Ako ćemo iskreno, smatram da je to samo još jedna u nizu prilagodbi koju moramo iznova lukavo prebroditi i nastaviti funkcionirati u posao-dimenziji iz koje smo nakratko izašli...samo smo malo skoknuli u čulima ugodniju odmor-dimenziju ...

I, naravno, uskoro će proći i to vrijeme i sve će  biti  po starom....i dalje, naravno, red, rad i displina na Balkanu, ali ona ustaljena, koju, na kraju krajeva, prihvatimo nakon konstante odlaženja na radno mjesto i bez konzumiranja kreativnog ili manje kreativnog godišnjeg odmora ...

Jednostavno, lijepo je biti na godišnjem, ustajati kad te volja, činiti što te veseli i tako cijeli dan, bez vremenskih ograničenja i s ugašenim laptopom i mobitelom....ne moraš ih ni upaliti... Jedino, (iako, prema mojemu skromnom mišljenu, nije neki izgovor ), ako ne  pripadaš sve većem broju polupacije ovisne o neprestanom buljenju u nove elektroničke prijatelje bez duše s kojima se sve više poistovjećuju i u kojima sve više traže odgovore na " goruća " životna  pitanja..., jer oni ih jedino razumiju, vesele i tješe...

Kod mene je to nekako jednostavno... Na godišnjem nema pravila i nema moram, moraš ili moramo...Opuštanje u svakom smislu - po balkanski...

Uostalom, nismo pobogu u Japanu, gdje godišnji traje tjedan dana ( ili dan/dva duže )...  U Hrvatskoj smo, gdje je godišnji, pa skoro, svaki drugi tjedan....uvijek nešto spojimo i uvijek imamo vremena, naravno, tijekom radnog  vremena popiti kavicu na Suncu i potračati iduću najbolju prijateljicu, čekati u dugim redovima da bismo platili račune  ili kupili ribu na ribarnici i zelenu salatu na tržnici ili nam je pas pojeo zadaću... Dobro nam je pao grah na ovom Balkanu...I zato me baš zanima:  Gdje se mi to žurimo?


djevojčica-žena-majka