Radi li nam moralna savijest?

Osmijeh ne košta ništa...Smijeh je lijek...Znači li to da ipak postoji rješenje za sve naše psihičke i fizičke boljke, ali smo postali nezasitni narkofili i tabletomani? Znači li to da smo imali asa u rukavu, ali smo ga olako prepustili monopolističkoj farmaceutskoj industriji i podlegli pod silinom medikamenta koje nam serviraju skoro pa u usta, samo moramo zinuti na vrijeme? Danas svatko od nas ima svoju malu privatnu/obiteljsku ljekarnu, naravno, na tamnom, suhom  i hladnom mjestu, jer samo se na taj način može čuvati i sačuvati snaga koju crpimo iz lijekova...snaga koja nas " okrepljuje " i do koje je tako jednostavno doći...tabletica, plava, roza ili bijela....ponekada pod jezik, a ponekada uz čašu vode, bevande ili najprirodnijeg soka iscijeđenog samo za tu priliku od najorganskiji uzgojenog voća...e, pa onda  - živjeli ili tabletirali !!!

Nažalost, i sama imam ljekarnu na mračnom i hladnom i suhom mjestu, svoju malu  (ali, stvarno malu - andol, kapi za nos od termalnih voda i dječji sirup za temperaturu ) kućnu apoteku, kako je to običavala reći moja draga baka Ana koja je imala najveće kućno spremište lijekova koje sam dosad, ma, slobodno mogu reći ikad vidjela u svom životu...

Bila je to apoteka zakamuflirana u drvenu kutiju za hruh u kojoj nikada nije bilo kruha, barem ne onog pravog od brašna, kvasca, vode i soli..., njega si mogao naći na stolu, pokrivenog krpom koja ga je ljeti štitila od dosadnih i nametljivih muha, a zimi od smrzavanja i pokojeg kućnog Jerryja...Iskreno, najzanimljivije mi je u cijeloj to priči, što mi djeca, ustvari ja, jer trenutno mogu govoriti samo u svoje ime, nikada nisam vidjela da moja baka pije te tablete...Kao da je to bio bauk o kojemu se nije govorilo niti se išta znalo... ili ih stvari nije ni pila, skupljala ih je za zlu netrebalo, a liječila se oblozima od domaće rakije i svinjske masti te čajevima  od sušenih trava s obližnje livade koje je uvijek i zauvijek nudila i u koje je zamatala nas djecu ovisno o bolestima od kojih smo oboljevali...

Danas je situacija potpuno drugačija...Tabletice i razno razni likvidi gutaju se i ušmrkavaju bez pardona, gdje god se okreneš i kamo god da kreneš...Više nitko ne gleda jesu li u blizini djeca i kakvu im poruku šaljemo...ma ustvari, pitam se zašto me to čudi?

Danas je moderno za svaku glupost otići liječniku i zatražiti antibiotik koji će dijete izlječiti prije nego što okom trepnemo....Ima li sve to smisla, pitam se, pitam? Naravno da nema, djeca nam postaju imuna na antibiotike, mi postajemo ovisni o kojekakvim tabletama za bolove i ne bolove, depresije i smirenja....Znam, mnogi će reći to nam je napravio tzv. brzi način života... Tko  si danas može priuštiti bolovanje za dijete, a kamoli za sebe! Ima i u tome istine, ali i puno neistine...Nismo li možda samo pribjegli jednostavnijim i bržim metodama ozdravljenja s kojima nas svakadnevno pumpaju s malih ekrana?

Dvoličnost? Upijamo i pokušavamo primjenjivati informacije o zdravom životu, organski uzgojenoj hrani i pravilinim načinima prehrane...Pokušavamo, neki i opsesivno, živjeti " zdravo ", ali kad zagusti, ruka nam uvijek prvo pobjegne  u malu apoteku u hladnom, suhom i tamnom dijelu stana...

Zašto ne bismo pobjegli npr. na planinu ili na livadu...Možda sretnemo mudru ženu, nekada zvanu vještica, ili mudrog muškarca, nekada zvanog vrač, koji će nas izlječiti svježe prikupljenim, a potom na Suncu osušenim ljekovitim travama pomješanim s čistom planinskom vodom....Utopija? Možda i jest, a možda nismo ni pokušali, već smo takve davno prozvali pogrdnim imenima, osudili, a potom i spalili na lomačama...Prihvatili smo znanost kojoj se klanjamo, ali samo dok ne potrošimo sav novac...Kad kesa presuši, a ipak nismo ozdravili, odlučimo potražiti seosku skupljačicu  ljekovitog bilja....

Nemam ništa protiv znanosti i učenih ljudi, nemam ništa protiv razvoja i napretka, pa ni protiv malih apoteka, ali stvarno malih...,ali imam protiv toga što smo zaboravili tko smo i gdje pripadamo, što uništavamo i zlorabimo ono od čega smo nekada lijepo živjeli i od čega, iako nesvjesno, i danas živimo samo,  nažalost, bez osjećaja dužnosti i odgovornosti...